Škola kao zajednica koja uči

U procesu obrazovanju neprestano se preispituju mišljenja i uvode se novine. Nemoguće je da svaki direktor bude svjestan svih informacija i pitanja koja mu neki nastavnici u školi mogu uputiti. Jesu li ova pitanja u obrazovanju važna za našu školu? Kako možemo saznati? Možemo li bolje iskoristiti vrijeme prije i poslije nastave?

Održivi sistem

Nastavnici troše mnogo energije u svom radu, značajno više nego druge profesije. Učenici su uvijek u istom uzrastu, i većina roditelja također pripada istoj starosnoj grupi, sa malim iznimkama. Stoga je nastavnicima/predavačima potrebno profesionalno usavršavanje kako bi pratili trendove i kako bi se premostila razlika u godinama između nastavnika, roditelja i učenika. Škola je mjesto inovacija, ali mnogi nastavnici doživljavaju razočarenje zbog čestih promjena u sistemu obrazovanja. Ono što je potrebno je održiv sistem koji svaki radni dan čini ugodnijim, i koji nudi ispunjenje, radost i zabavu. Demokratija je toliko ozbiljno pitanje da ne može opstati bez tako održivog sistema.

Nastavnici trebaju shvatiti školu kao zajednicu koja uči, i u kojoj se učenje primjenjuje. Zajednica koja uči je svjesna da saradnja ne samo što poboljšava akademsku uspješnost, već također pomaže članovima zajednice da razvijaju samospoznaju i samopoštovanje. Radi se o stvaranju dinamičnog, kompetentnog učešća kroz praksu.

Dva osnovna elementa

Što se tiče nastave, zajednica koja uči ovisi o dva osnovna elementa: Povezivanje nastave sa učenjem i stvaranje kulture saradnje u tu svrhu.

Povezivanje nastave sa učenjem

Uzmimo jedan uobičajeni primjer: Nastavnik predaje lekciju najbolje što može. Neki su učenici savladali ono što se podučavalo, neki imaju pitanja, a drugima je potrebna veća pomoć i pažnja. Ovdje se javljaju dvije različite potrebe: nastavnik treba slijediti zahtjeve nastavnog plana i programa i prijeći na sljedeću lekciju, dok je nekim učenicima potrebno više vremena za razumijevanje predmetne lekcije koja je tek ispredavana. Nema dovoljno vremena ni za jedno ni za drugo. Zajednica koja uči stvara širi spektar mogućnosti za prevazilaženje takvog problema, kako bi svi nastavnici brinuli o individualnim potrebama svakog učenika.

Budući da je pravo na obrazovanje osnovno pravo, škola je dužna da osigura jednake mogućnosti učenja svima, tako da nastava bude prilagođena kako bi svi učenici razvili svoje potencijale i ciljeve učenja. Dakle, nije dovoljno da se učenici podučavaju, već se mora osigurati da nauče. Koliko god to jednostavno zvučalo, teško je preći od tradicionalnih pristupa podučavanju. To znači da mora postojati istraživanje praksi koje mogu osigurati jednake mogućnosti učenja, bez obzira koliko različite nastavne metode ili karakteristike učenika mogu biti. Ishodi ovog istraživanja moraju se proučavati kako bi se dobili odgovarajući pokazatelji koji će opisati potrebne korake i njihovu procjenu.

Stvaranje kulture saradnje

Da bi nastavnici mogli da djeluju kao zajednica koja uči, moraju biti povezani kulturom saradnje. Ako je postizanje rezultata zajednički cilj, tada svaki nastavnik može doprinijeti njemu iz različite perspektive, koju nude različiti predmeti koje predaje, ili različite nastavne metode i strategije koje nastavnici koriste. Slijedi da saradnja nastavnika ne može biti ograničena na tradicionalna pitanja o školskom programu, aktivnostima ili disciplini, već se mora usredotočiti na brigu o potrebama svakog pojedinog učenika. To zahtijeva zajednički rad, raspravu i analizu nastavnih praksi i kolaborativne/zajedničke odluke kako bi se postigla poboljšanja u profesionalnim, naučnim, pedagoškim ili didaktičkim pitanjima. Ovakva vrsta saradnje zahtijeva i potiče razvoj vještina koje građanima također trebaju u demokratskom učešću, npr. „Identificiranje i postavljanje ciljeva grupe“ i „dijeljenje relevantnih i korisnih znanja, iskustava ili ekspertize sa grupom i uvjeravanje ostalih članova grupe u to“. Pogledajte Kompetencije za demokratsku kulturu, p.49.