Metode – prikupljanje, grupisanje, određivanje prioriteta, glasanje, traženje konsenzusa

Prikupljanje i grupisanje:

U demokratskom procesu odlučivanja mogu se pojaviti različita gledišta, prijedlozi i ideje. Stoga, predsjedavajući mora obraditi ta pitanja i objediniti ih. To se može postići na plenarnim sjednicama istovremeno zapisujući pitanja na tabli ili flipchartu. U grupnom radu, učesnici zapisuju svoje ideje na fliipchart-u i predstavljaju ih. Nakon što su prezentirali i raspravljali o svim pitanjima, potrebno je grupisati zakedničke aspekte i jasno ih razlikovati jedan od drugog.

Glasanje i utvrđivanje prioriteta

Glasanje je tipičan postupak za donošenje demokratskih odluka, pri čemu većina obično određuje ishod. Postoje različite procedure kod glasanja većine.
Nama je najpoznatiji način glasanja onaj kada dižemo ruku ili označavamo jednu od nekoliko opcija na glasačkom listiću. Koristan način glasanja nakon prikupljanja i grupisanja nekoliko stavova, ideja ili prijedloga od strane publike je distribucija različitih šarenih ljepljivih tačkica svakome ponaosob. Na ploči za glasanje, učesnici zalijepe svoje tačke na željene opcije. Mogu koristiti sve tačke za jednu opciju ili ih distribuirati za više opcija. Možete postaviti i ograničenje od tri tačke za jednu opciju, ako to ima smisla. Važno je prepoznati da učesnici mogu međusobno utjecati jedni na druge kada vide kako drugi glasaju, npr. prilikom podizanju ruku ili prilikom otvorenog dodjeljivanja tačkica određenim opcijama. Kako bi se spriječila međusobna manipulacija, učesnici se mogu zamoliti da zatvore oči prije podizanja ruku ili da svakom učesniku date u ruke nekoliko kamenčića i zamolite ih da ih ubace u kutije pored zadatih opcija. Posljedji postupci pokazali su se posebno korisnima u radu s malom djecom koja imaju tendenciju da gledaju šta drugi rade prije nego što sami donesu odluku.

Traženje konsenzusa

Većina glasova uvijek donosi pobjednike i gubitnike. Pri glasanju za određena pitanja potrebno je imati na umu da potencijalni gubitnici moraju takođe učestvovati u sprovođenju odluka. Zato treba pokušati uključiti njihove interese ako je moguće, npr. kroz kompromis. Jedan od načina traženja takvog konsenzusa jeste pružanje četiri mogućnosti za koje učesnici mogu glasati. Pokazalo se motivirajućim kada uglovi u sobi predstavljaju različite opcije (uglove možete označiti malim plakatima), a učesnici se kreću prema uglovima po svom izboru.

Opcije:

1. Potpuno se slažem
2. Imam neke sumnje u to, ali aktivno učestvujem u sprovođenju.
3. Ne mogu se složiti s tim u ovom obliku. Moramo nešto promijeniti (npr. u formulaciji).
4. U potpunosti se ne slažem (veto).

Ako jedna osoba glasa za opciju 3, grupa mora izmijeniti i poboljšati trenutni prijedlog. Ako osoba glasa za opciju 4, prijedlog je odbijen. Prednost ovog postupka je u tome što se niko ne može povući iz odlučivanja ili biti ignorisan. Svi moraju otvoreno zauzeti stav. Kada se ova metoda primjenjuje na (maloj) djeci, u početku bi trebale biti postavljene samo dvije mogućnosti „slagati se i ne slagati se (veto)“. Ako se samo jedno dijete ne slaže, djeca trebaju tražiti novo rješenje.