Prva lekcija: Rješavanje sukoba
Living Democracy » Textbooks » Živjeti u demokratiji » Prvi dio: Pojedinac i zajednica » NASTAVNA JEDINKA 4: Sukob » Prva lekcija: Rješavanje sukobaKako rješavati ozbiljna neslaganja?
| Obrazovni ciljevi | Uvođenje pristupa rješavanja sukoba u šest koraka. |
| Učenički zadaci | Analizirati sukob; pronaći rješenja. |
| Sredstva | Listovi papira ili sveske i olovke. Materijal za učenike 4.1. |
| Metode | Cijeli razred ili eventualno rad u paru. |
Konceptualno učenjeKonflikti su, neizbježno, dio naše svakodnevnice. Ne moraju se posmatrati kao negativne pojave, nego kao sukob interesa između grupa ili pojedinaca. U politici sukobi su čak važan dio javne rasprave. Samo kroz otvoreni sukob i traženje kompromisa sve različite društvene grupe osjećaju da ih se saslišalo i da su se uklopile. Rješavanje konflikta je sposobnost koja se uči. Cilj ove lekcije jeste da pruži svoj doprinos tome. Sljedeći opisi rješavanja sukoba pojavljuju se u ovoj lekciji i važno je da je nastavnik svjestan njihovog značenja. Situacija u kojoj su obje strane pobjeđuju: u toj situaciji dogovoreno razrješenje konflikta znači da su obje strane na dobitku i osjećaju da su dobile ono što su željele. Na to se gleda kao na najidealnije razrješenje sukoba kojim se sprečava njegovo ponovno izbijanje. Situacija u kojoj jedna strana gubi a druga pobjeđuje: time se opisuje situacija u kojoj razrješenjem sukoba jedna strana gubi a druga pobjeđuje. Ta situacija često znači da će do sukoba ponovo doći jer je nepovoljna po stranu koja je gubitnik. Situacija u kojoj obje strane gube: u toj situaciji niti jedna strana razrješenjem sukoba ne dobiva ništa. Ta situacija znači da je konflikt samo privremeno suzbijen i da postoji velika mogućnost njegovog ponovnog izbijanja. |
Lekcija
Nastavnik počinje tako što na lijevoj strani table napiše riječ „SUKOB“. Učenike će zamoliti da na list papira napišu izraze i riječi kojih se mogu sjetiti, a koje povezuju s riječju „sukob“.
Isto se radi i s riječju „MIR“, koju nastavnik piše na desnu stranu table. Zatim nastavnik pita 10 učenika da izlože svoje riječi. Rezultati se pridodaju na tablu i učenici daju svoje komentare na sljedeća pitanja:
- Jesu li iznenađeni nekom od izabranih riječi?
- Jesu li sve riječi povezane sa sukobom negativnog, a one povezane s mirom pozitivnog značenja?
Nastavnik zatim pita učenike da daju primjere sukoba koje su sami iskusili ili koji su se javili u njihovom okruženju. Nastavnik od njih traži da kažu pripadaju li ti sukobi kategoriji sukoba koji se mogu riješiti i koji su prvi korak prema kompromisu, ili kategoriji sukoba koji se ne mogu riješiti. Nastavnik zatim uvodi ideju da sukobi ne moraju nužno voditi do nasilja i da su mogući mnogo uspješniji pristupi sukobima.
Nastavnik im tada navodi konkretni primjer sukoba koji se može pojaviti u porodici.
„Katja, 18-ogodišnja kćer, želi gledati film na DVD-u koju je nedavno dobila od prijateljice. Njen brat Martin, 15 godina, želi gledati svoju omiljenu televizijsku emisiju.“
Nastavnik zatim svakom učeniku daje kopiju materijala za učenike 4.1 i počinje analizirati taj sukob uz pomoć pristupa u šest koraka.
Koraci 1 i 2 se poduzimaju s cijelom grupom, a vodi ih nastavnik, koji insistira da se definišu stvarne „potrebe“ obje strane, te da se da jasna definicija sukoba.
U koraku 1 važno je da se na neprovokativan način iskažu prave potrebe obje strane. Mora se reći koje su stvarne potrebe u pozadini problema, jer se one mogu razlikovati od potreba koje iznesu same strane. U drugom koraku, probem u pozadini sukoba formulira se tako da se obje strane s njim slože.
Treći korak sastoji se od pronalaska mogućih rješenja. U ovoj fazi rješenja se ne bi trebala komentarisati niti osuđivati – svaki doprinos trebao bi biti dobrodošao. Treći korak bi se mogao odvijati u parovima, nakon kojeg bi mogla uslijediti razmjena mišljenja (ili zamjena partnera?). Nastavnik zatim uvodi pojam „gubi-gubi“, „dobiva-gubi“, „gubi-dobiva“ ili „dobiva-dobiva“ u analizu rješenja, a zatim traži od parova da ocijene svoja rješenja koristeći taj koncept (4. korak).
Ako učenici otkriju da niti jedno od njihovih rješenja ne rezultira situacijom u kojoj su obje strane pobjeđuju, od njih traži da i dalje razmišljaju. Međutim, uvijek će postojati slučajevi u kojima nije moguće rješenje „dobiva-dobiva“. Nakon što predstavi svoje odgovore, nastavnik poziva grupu da odluči koje rješenje je najbolje (5. korak). U stvarnom sukobu, u kojem su strane direktno uključene u ovaj pristup rješavanja sukoba, strane moraju prihvatiti rješenje. Nastavnik završava krako predstavljajući mogućnost 6. koraka. Ključni element 6. koraka je to što se nakon nekog vremena (nekoliko minuta, sati, dana ili sedmica, ovisno o prirodi sukoba) rješenje ocjenjuje i, ako je potrebno, prilagođava.
U zaključku, nastavnik podupire raspravu o tome bi li metoda u šest koraka mogla funkcionisati, u kojoj vrsti situacije, i koje bi mogle biti posljedice ako bi takav instrument bio naširoko poznat i korišten. O tome bi se trebalo raspravljati razmišljajući o različitim grupama i kontekstu, kao na primjer:
- vršnjačke grupe;
- porodica;
- razred;
- škola;
- država;
- rat;
- sport.
