Škola kao zajednica koja uči

Odgojno-obrazovni sustavi u stalnom su procesu razvoja i raspravljanja. Nemoguće je da ravnatelj zna za svakog učitelja u školi koje relevantne informacije ima za razmjenu. Jesu li ta pitanja u obrazovanju važna za našu školu? Kako možemo saznati? Možemo li bolje iskoristiti vrijeme prije i poslije nastave?

Održivi sustav

U svakoj školskoj zajednici učitelji su sve stariji. Učenici su uvijek iste dobi, većina roditelja također pripada istoj dobnoj skupini, s manjim iznimkama. Stoga je u redovima učiteljske profesije u školi potrebno nadopunjavanje i podmlađivanje da bi se suprotstavilo trendu, kako se ne bi povećao jaz među generacijama. Škola je mjesto inovacija, ali mnogi učitelji doživljavaju razočaranje promjenama koje nastaju i prolaze. Ono što je potrebno jest održiv sustav koji svaki dan čini ugodnijim, tako što se obavlja posao koji nudi ispunjenje i radost, kao i zaštitne mjere. Demokracija je ozbiljno pitanje koje ne može opstati bez takvog održivog sustava.

Nastavnici moraju shvatiti da je škola zajednica koja uči i zajednica u kojoj se učenje prakticira. Zajednica koja uči svjesna je da suradnja ne samo što poboljšava uspješnost, već također pomaže članovima zajednice da razviju samospoznaju i samopoštovanje. Radi se o stvaranju dinamičnog, kompetentnog djelovanja i prakse.

Dva osnovna elementa

Što se tiče nastave, zajednica koja uči ovisi o dva osnovna elementa: povezivanje nastave s učenjem i stvaranje kulture suradnje u tu svrhu.

Povezivanje poučavanja i učenja

Uzmimo jedan čest primjer: učitelj poučava lekciju najbolje što može. Neki od učenika svladali su ono što se poučavalo, neki imaju pitanja, a drugima je potrebna veća pomoć i pažnja. Ovdje se javljaju dvije različite potrebe: nastavnik mora slijediti zahtjeve kurikuluma i prijeći na sljedeću lekciju, dok je nekim učenicima potrebno više vremena za razumijevanje lekcije koja je upravo poučavana.

Budući da postoji pravo na obrazovanje, škola je dužna pružiti jednake mogućnosti učenja, a nastava treba biti tako osmišljena da osigura svim učenicima postizanje postavljenih ciljeva učenja. Dakle, nije dovoljno da se učenici poučavaju, već se mora osigurati da uče.
Koliko god to jednostavno zvučalo, to je težak pomak od tradicionalnih nastavnih navika. To znači da mora postojati istraživanje koje osigurava jednake mogućnosti učenja, bez obzira koliko različite mogu biti karakteristike nastavnika ili učenika. Ishodi ovog istraživanja moraju se proučavati kako bi se dobili prikladni pokazatelji koji će opisati potrebne korake i njihovu procjenu.

Oblikovanje kulture suradnje

Oblikovanje kulture suradnje

Da bi učitelji mogli raditi kao zajednica koja uči, mora ih povezati kultura suradnje. Ako je postignuće svakog pojedinog učenika zajednički cilj, onda svaki učitelj može doprinijeti njemu iz različite perspektive, kroz različite predmete koje poučavaju ili različite nastavne metode i strategije koje učitelji koriste. To znači da suradnja nastavnika ne može biti ograničena tradicionalnim pitanjima o školskom programu, aktivnostima ili disciplini, već se mora usredotočiti na brigu o potrebama svakog pojedinog učenika. To zahtijeva zajednički rad, raspravu i analizu nastavnih praksi i zajedničke odluke kako bi se postigla poboljšanja u profesionalnim, znanstvenim, pedagoškim ili didaktičkim pitanjima. Ovakva vrsta suradnje zahtijeva i potiče razvoj vještina suradnje koje građanima također trebaju u demokratskom sudjelovanju, npr. „identificiranje i postavljanje ciljeva skupine“ i „dijeljenje relevantnih i korisnih znanja, iskustava ili stručnosti s grupom i uvjeravanje ostalih članova grupe u to“. Vidi Kompetencije za demokratsku kulturu, na str. 49.