Dijagram kompetencija za demokratsku kulturu

Izvor: Vidi Kompetencije za demokratsku kulturu Slike br. 1 – 7 odnose se na napomene

Dijagram kompetencija za demokratsku kulturu: bilješke

Page numbers refer to Competences for Democratic Culture

Ovaj je dijagram pokušaj vizualiziranja konceptualnog modela kompetencija koje građani trebaju posjedovati i sudjelovati u kulturi demokracije (vidi str. 9). Model je dizajniran da na pojednostavljeni način podsjeća na stvarnost, usredotočujući se na neke ključne aspekte i izostavljajući mnoge druge. Na primjer, mapa puta model je mreže putova na određenom području, što je korisno jer je pregledno. Isto tako, model kompetencija za demokratsku kulturu djeluje poput mape puta. Pokazuje kako je naše ponašanje kao pojedinaca povezano s demokratskom kulturom u cjelini i kako škole mogu igrati svoju ulogu u obrazovanju svojih učenika za demokratsko građanstvo.

Dijagram i sljedeće napomene imaju za cilj pomoći čitateljima prilikom korištenja priručnika Kompetencije za demokratsku kulturu, ali ga ne zamjenjuju. Namijenjeni su usavršavanju nastavnika i ravnatelja ili kao informacija za roditelje i vanjske dionike.

1. Institucionalni okvir demokracije (politički sustav) ne može funkcionirati ili opstati ako ga ne podrži kultura demokracije koju dijele svi građani. U takvoj kulturi demokracije građani su opredijeljeni za poštivanje vladavine zakona i ljudskih prava i za rješavanje problema od općeg interesa u javnosti. Uvjereni su da se sukobi trebaju riješiti mirnim putem te priznaju i poštuju različitost u društvu. Građani su voljni izraziti vlastito mišljenje, kao i slušati mišljenja drugih. Posvećeni su procesu odlučivanja utemeljenom na većini glasova, kao i zaštiti manjina i njihovih prava. Oni su spremni uključiti se u dijalog među različitim kulturnim podjelama (vidi str. 15). Institucijske strukture demokracije i kulture demokracije „su duboko međusobno ovisne” (str. 15), što znači da nijedno područje nije samoodrživo ako ga drugo ne podržava. Snaga kulture demokracije ne ovisi samo o kompetentnim građanima, već i o tome u kojoj se mjeri spomenuti ključni elementi međusobno prihvaćaju, umjesto da se nadmeću ili osporavaju (vidi bilješku 6).
2. Kada građani sudjeluju u raspravama prilikom odlučivanja, susreću se s drugima čija je kulturno polazište drugačije. Međukulturalni dijalog među građanima stoga je znak kulturno raznolikih demokratskih društava. Građani koji su voljni voditi dijalog kroz kulturne podjele tretiraju jedni druge kao demokratski jednake. Međukulturalni dijalog treba biti ugrađen u kulturu demokracije, i obratno, demokratska kultura ne može napredovati bez međukulturalnog dijaloga. Demokratska kultura i međukulturalni dijalog su „inherentno međusobno ovisni” (str. 15), povezujući makrorazinu društva s mikrorazinom interakcije pojedinaca. Ova ideja sažeta je u logotipu ove mrežne stranice, Živjeti demokraciju.
3. Kompetentni građani nužni su preduvjet demokratske kulture i međukulturnog dijaloga, ali same kompetencije nisu dovoljne. Učinak političkih institucija na makro razini je presudan: „… ovisno o njihovoj konfiguraciji, institucijska događanja mogu omogućiti, kanalizirati, ograničiti ili suzbiti načine na koje građani izvršavaju svoje demokratske i međukulturalne kompetencije.“ (Str. 17) Primjerice, građani koji su sposobni i spremni sudjelovati u donošenju odluka trebaju pristup necenzuriranim medijskim informacijama, a potrebni su im kanali putem kojih mogu međusobno komunicirati i s donositeljima politika.
4. Postoji drugi niz čimbenika na makro razini koji mogu proizvesti „sustavne obrasce nepovoljnosti i diskriminacije“ (str. 18) tako da se građani koji imaju jednake razine demokratskih i međukulturalnih kompetencija suočavaju s nejednakim mogućnostima da ih ostvare i sudjeluju u donošenju odluka. Društvena nejednakost može se očitovati u nejednakoj raspodjeli dohotka, raspoloživom vremenu, pristupu informacijskim ili komunikacijskim mrežama i izvorima napajanja. Nejednaka raspodjela resursa unutar društava povezana je s ekonomskim sustavom (npr. nejednakom plaćom, nezaposlenošću, snagom međunarodnih poduzeća) i/ili političkim sustavom. Podjele između povlaštenih i ugroženih skupina mogu dovesti do rodne nejednakosti, siromaštva, migracije, obrazovanja ili kontrole moći. „Sustavna marginalizacija i isključenost iz demokratskih procesa i međukulturalne razmjene“ (str. 18) može mnoge ljude obeshrabriti da sudjeluju pod jednakim uvjetima, bez obzira na njihovu razinu kompetencije, što rezultira „građanskom pasivnošću i otuđenošću“ (isto.).
5. Ako se ne riješi na odgovarajući način, društvena se nejednakost može smatrati nepoštenom i može ugroziti demokratsku kulturu i legitimitet institucijskog okvira demokracije. U demokratskim zajednicama stoga je ključno baviti se pitanjima društvene nejednakosti i isključenosti kako bi se osigurala „istinska jednakost uvjeta“ (isto) za sve građane. Pri tome je važno imati na umu distributivnu pravednost ili činjenicu da su ljudska i građanska prava povijesna dostignuća koja se događaju tijekom dugog razdoblja, što pokazuje i borba za opće biračko pravo i ženska prava diljem Europe. Ljudska prava i demokratsko sudjelovanje razvili su se u dugotrajnom procesu. Posvećenost kompetentnih građana stoga je presudna kako bi se osiguralo da svi članovi društva, bez obzira na njihov društveni status, uživaju priznanje i jednake mogućnosti sudjelovanja.
6. Pojam kulture: „Svaka postojeća kultura može se zamisliti kroz tri glavna aspekta: materijalni resursi koje koriste članovi skupine (npr. alati, hrana, odjeća), društveno dijeljeni resursi skupine (npr. jezik, religija, pravila društvenog ponašanja) i subjektivni resursi koje koriste pojedini članovi skupine (npr. vrijednosti, stavovi, vjerovanja i postupci koje članovi skupine obično koriste kao referentni okvir za postizanje smisla i odnosa prema svijetu). Kultura skupine složen je iz sva tri aspekta – sastoji se od mreže materijalnih, društvenih i subjektivnih resursa.”(str. 19) Međutim, kulturne su skupine interno heterogene. Kulture i norme se diskutiraju, a s vremenom se mijenjaju. Pojedini članovi u kulturnoj skupini odlučuju u usvajanju određenih predmeta kulturnih resursa i odbijanju drugih.

   Bilo koja društvena skupina može imati svoju karakterističnu kulturu. Te skupine mogu biti nacije, etničke ili vjerske zajednice, gradovi, četvrti, radne organizacije, profesionalne skupine, LGBT skupine, skupine osoba s invaliditetom ili generacijske skupine i obitelji kao društvene zajednice. Društva su, dakle, kulturno raznolika, čine ih pojedinci koji istovremeno pripadaju različitim društvenim skupinama i sudjeluju u različitim, pojedinačno jedinstvenim, konstelacijama kultura. Unutar kulturne skupine pojedinci se razlikuju po kulturnom položaju, zbog čega su kulturni resursi osporavani unutar kulturnih skupina.

   U bilo kojoj situaciji u kojoj ljudi komuniciraju jedni s drugima, oni mogu uočiti razlike u kulturi druge osobe ili skupine, tako da je „svaka međuljudska situacija potencijalno međukulturna situacija“ (str. 20). Naš referentni okvir stoga se može prebaciti s individualnog i međuljudskog na međukulturni, što znači da druge percipiramo kao članove društvene skupine, a ne kao pojedince. Takve međukulturne situacije mogu nastati kada sretnemo ljude iz različitih zemalja ili etničkih skupina, različitih vjera, spola, seksualne orijentacije ili društvene klase, ili primijetimo razlike u obrazovanju. Međukulturni dijalog ima potencijal izgradnje mostova između kulturnih skupina, pod uvjetom da je proveden kao „otvorena razmjena mišljenja, na temelju međusobnog razumijevanja i poštovanja, između pojedinaca ili skupina koji sebe percipiraju kao različite kulturne pripadnosti.”(str. 20 f.)

   Međukulturni je dijalog od najveće važnosti za jačanje društvene kohezije u kulturno raznolikim, demokratskim društvima. Međutim, ako se kulturne skupine međusobno percipiraju kao neprijatelji, na primjer zbog oružanih sukoba u prošlosti ili se jedna kulturna skupina doživljava kao uživanje privilegija na štetu druge, međukulturni dijalog može se pokazati vrlo teškim, što zahtijeva visoku razinu međuklturne kompetencije, empatija, osobna snaga i hrabrost (vidi str. 21).

7. Koncept kompetencije i kompetencija: (str. 23. ff.) U modelu kompetencija za demokratsku kulturu, pojam kompetencija (u množini) odnosi se na “psihološke resurse” pojedinca – vrijednosti, stavove, vještine, znanje i / ili kritičko razumijevanje. Možemo zamisliti da ovi resursi nalikuju velikoj kutiji s velikim brojem mentalnih i psiholoških alata. Kompetentnost (u jednini) odnosi se na spremnost i sposobnost osobe da iskoristi te kompetencije ili alate, ako se u određenoj situaciji smatraju odgovarajućim, ili da se nosi s nekim problemom. Koncept kompetencije predstavlja „dinamični proces“ (str. 24) u kojem osoba odabire, aktivira, organizira i koordinira psihološka sredstva (kompetencije) u određenoj situaciji te nadzire i prilagođava raspoređivanje kompetencija ovisno o uvjetima.

   Kompetencije se radije koriste u klasterima nego odvojeno. Kompetencija i kompetencije su nevidljive i dostupne su samo kroz teorije i modele. One su vidljive u ponašanju neke osobe, tj. što netko čini, misli, kaže ili kako osoba komunicira s drugima. Zato nastavnici mogu procijeniti razinu sposobnosti svojih učenika promatrajući njihovo ponašanje u demokratskim ili međukulturalnim situacijama. Priručnik o modelu kompetencija za demokratsku kulturu opisuje tri primjera koji pokazuju kako se klasteri kompetencija mobiliziraju u određenim situacijama: interkulturalni dijalog, ustajanje protiv govora mržnje i sudjelovanje u političkoj raspravi (vidi str. 24 f.).

8. Da bi se budućim građanima omogućilo sudjelovanje u kulturi demokracije na makro razini, djeca i mladi trebaju učiti i vježbati kompetencije za demokratsku kulturu i međukulturni dijalog na mikro razini društva, u školskoj zajednici (vidi str. 16). To zahtijeva da škola usvoji Obrazovanje za demokratsko građanstvo i ljudska prava (ODG/OLJP) kao cjelovit školski pristup koji znači poučavanje i učenje o, putem i za demokraciju i ljudska prava – demokracija i ljudska prava su predmetni sadržaj („o”), pedagoška smjernica za cijelu školu („putem”), i priprema za sudjelovanje kroz praktično iskustvo u školi („za“). Za potpuniji prikaz o trima dimenzijama ODG /OLJP pogledajte http://living-democracy.com/hr/textbooks/volume-1/part-1/unit-3/chapter-1/. Učitelji i ravnatelji trebaju steći kompetencije za demokratsku kulturu i primijeniti ih u školi kako bi pružili uzor svojim učenicima. Raznolikost u društvu zrcali se u školskoj zajednici i u razredu, tako da međuljudski dijalog između učitelja i učenika i među učenicima uvijek uključuje dimenziju međukulturalnog dijaloga. Učenje za demokratsku kulturu neće biti dovoljno za promjenu na bolje cijelog društva na makro razini, ali bez kompetentnih građana to će biti nemoguće.