1.1 Politika

1.1.1 Politika – igra vlasti i rješavanje problema

Pojedinci koji redovito prate novinske članke i televizijske vijesti zaključit će da mnogi medijski izvještaji o politici spadaju u jednu od sljedeće dvije kategorije:

• Političari napadaju svoje protivnike. Pritom često preispituju integritet svojih rivala, njihovu  sposobnost obnašanja dužnosti ili postupanja s određenim problemom. Takva percepcija politike  kao “prljavog posla” uzrokuje da neki ljudi s negodovanjem od nje okreću glavu.
• Političari raspravljaju o mogućnostima rješavanja teških problema koji pogađaju njihovu državu ili države.

Te dvije kategorije odgovaraju klasičnoj definiciji politike Maxa Webera:

• Politika je težnja i borba za vlast. Bez vlasti, nijedan politički igrač ne može ništa postići. U demokratskim se sustavima politički igrači međusobno nadmeću za naklonost i potporu javnosti kako bi osvojili većinu. Zbog toga je i sastavni dio te igre napadanje protivnika, primjerice u izbornoj kampanji, ne bi li se privukli glasači i novi članovi stranke.
• Politika je snažno i sporo “bušenje rupa u tvrdim daskama sa strašću i mjerom istovremeno”.⁴ Ova metafora vrijedi za pokušaj rješavanja političkih problema. Politički problemi su složeni i zahtjevni jer su istovremeno neodgodivi i pogađaju društvo u cjelini, te ih je stoga nužno rješavati. Politika je izrazito praktičan i utjecajan koncept, i svaka rasprava treba proizvesti odluke.

Upravo iz tog razloga politika u demokratskom okružju zahtijeva da politički sudionici izvode različite, međusobno teško spojive uloge. Borba za vlast iziskuje karizmatične ličnosti s retoričkim vještinama i sposobnošću da jednostavnim riječima objasne kompleksne sadržaje. S druge strane, izazov rješavanja gorućih problema današnjice i naših budućnosti traži osobu koju odlikuje znanstvena stručnost, odgovornost i integritet.

1.1.2  Politika u demokraciji – zahtjevan zadatak

Naravno, prvo nam padaju na pamet politički vođe koji trebaju udovoljiti standardima ove dvije uloge koje jedna drugu učestalo isključuju. Postoje istaknuti primjeri vođa koji prikazuju oba ekstrema – populist i profesor. Jedan je sklon pretvoriti politiku u kazališnu pozornicu, a drugi u predavaonicu. Prvi će možda osvojiti izbore, no neće učiniti mnogo za dobrobit društva. Drugi će možda imati dobre ideje, no tek malobrojni će ih razumjeti.

No, ne suočavaju se samo politički vođe i donositelji odluka s ovom dilemom, već i svaki građanin koji želi sudjelovati u politici. U javnom ambijentu, vrijeme izlaganja je obično ograničeno, i samo će oni govornici čije su poruke jasne i lako razumljive imati učinak. Nastavnici će uočiti da postoje iznenađujuće paralele između komunikacije u javnosti i komunikacije u školi – nedostatak vremena, potreba da se izražavaju jasno i jednostavno, a istovremeno izlaze na kraj s kompleksnošću tematike.

Ostvarivanje ljudskih prava – kao što su sloboda mišljenja i govora, sudjelovanje u izborima – iz tog je razloga zahtjevan zadatak za sve građane, a ne samo političke vođe. U sklopu odgoja i obrazovanja za demokratsko građanstvo i ljudska prava mladima je omogućeno učenje za različite dimenzije kompetencija, te potpora koja im je potrebna da sudjeluju u javnim raspravama i donošenju odluka. Kao aktivni članovi školske zajednice, učenici uče na koji način mogu participirati u društvu kojim se upravlja na načelu demokracije i ljudskih prava.

1.1.3 Model političkog ciklusa: politika kao proces rješavanja problema u zajednici

Model političkog ciklusa je instrument za opisivanje i razumijevanje procesa političkog odlučivanja; stoga je prije svega usmjeren na jedan od aspekata u Max Weberovoj definiciji politike,“sporo bušenje rupa u tvrdim daskama”.

Politika je zamišljena kao proces definiranja političkih problema u kontroverznom procesu uspostavljanja plana i programa, u kojem se istovremeno neki politički problem definira, a drugi aspekti iz njega isključuju, u što je umiješan znatan element moći. Ovaj model nudi opis idealnog tipa procesa sa slijedom faza političkog odlučivanja: raspravljanje, odlučivanje o rješenju i njegova implementacija. Javno mnijenje i reakcije pojedinaca ili skupina čiji interesi su u pitanju pokazuju hoće li rješenja služiti svojoj svrsi i biti prihvaćena. Moguće je očekivati protest i kritiku od strane manjina i skupina koje su preslabe da promiču vlastite interese koji su izuzeti iz plana i programa. Ukoliko je pokušaj rješavanja problema bio uspješan (ili je takvim definiran), politički ciklus se završava (obustavljanje politike); ukoliko nije, ciklus počinje iznova. U nekim slučajevima, rješenje jednog problema stvara novi problem koji se treba sagledati u novom političkom ciklusu.

Model političkog ciklusa ističe bitne aspekte političkog odlučivanja u demokratskim sustavima, no i u demokratskom upravljanju školama:

• Postoji heuristički koncept političkih problema i općeg dobra; nitko nije u poziciji da unaprijed definira što je opće dobro. Stranke, skupine i pojedinci koji sudjeluju u procesu to tek trebaju otkriti i obično pristati na kompromis.
• Oblikuje se kompetitivni plan i program; u pluralističkim društvima politički su argumenti često povezani s interesima.
• Participacija je u društvenoj stvarnosti nesavršena, budući da određeni pojedinci i skupine sustavno imaju slabiji pristup moći i procesu odlučivanja, te stoga predstavlja model u kojem se posebna pozornost treba obratiti na povećanje pristupa slabijima.
• Političko odlučivanje je kolektivni proces učenja u kojem nema mjesta za sveznajuće sudionike (kao što su primjerice vođe ili stranke s ideologijama o izbavljenju). To implicira konstruktivistički koncept općeg dobra: opće dobro je ono što većina smatra da u određeno vrijeme jest.
• Postoji snažan utjecaj javnog mnijenja i medijske popraćenosti – prilika za građane i interesne skupine da interveniraju i participiraju. 

   

Politički ciklus je model – koncept koji funkcionira poput mape u zemljopisu. Pokazuje mnogo, i uvodi logiku razumijevanja. Iz istog se razloga modeli učestalo koriste i u obrazovanju i u znanosti, jer bez njih ne bi bilo moguće razumijeti mnogo toga u našem kompleksnom svijetu.

Nikad ne bismo zemljopisnu kartu zamijenili s krajolikom kojeg prikazuje – ona pokazuje mnogo, no samo zato što mnogo i izostavlja. Karta koja bi prikazivala sve, bila bi prekomplicirana da je itko razumije. Isto vrijedi i za modele kao što je politički ciklus. Niti njega se ne smije zamijeniti za stvarnost. On je usmjeren na političko odlučivanje – “sporo bušenje rupa u tvrdim daskama” – no obraća manju pozornost na drugu dimenziju politike u definiciji Maxa Webera, težnja i borba za vlast i utjecaj.

U demokratskim su sustavima te dvije dimenzije politike povezane: donositelji političkih odluka hrvaju se s teškim problemima, no hrvaju se i jedni s drugima kao političkim suparnicima. U modelu političkog ciklusa, faza uspostavljanja plana i programa prikazuje kako te dvije dimenzije zajedno funkcioniraju. Postizanje dogovora o uključivanju određenog političkog problema u plan i program je pitanje moći i utjecaja.

Slijedi primjer. Jedna skupina tvrdi, “Oporezivanje je previsoko i odvraća investitore” dok druga skupina oponira, “Oporezivanje je prenisko, obrazovanje i socijalno osiguranje nemaju dovoljno sredstava.” Iza svake od definicija problema oporezivanja postoje interesi i osnovna politička stajališta, a implicirana rješenja idu u suprotnim smjerovima: smanjiti oporezivanje u korist skupina s visokim prihodima – ili ga povećati. Prva definicija problema je neo-liberalna, a druga socijalno-demokratska.

Građani trebaju biti svjesni obje. Model političkog ciklusa je instrument koji građanima pomaže u prepoznavanju i prosuđivanju nastojanja donositelja političkih odluka za rješavanje problema društva.

4. Weber, M. (1997), Politik als Beruf (Politika kao poziv), Reclam, Stuttgart, str. 82. (preveo Patar Krapf).