1. Izazovi tradicionalnog modela građanstva

Od završetka Hladnog rata ubrzali su se i intenzivirali mnogi procesi koji su već dulje vrijeme oblikovali našu povijest, preuzimajući nova svojstva. Fenomeni koji su se pojavili i promjene koje su se odvijale diljem Europe doveli su u pitanje tradicionalni model građanstva:

• Globalizacija slobodne trgovine i konkurentnih tržišnih ekonomija omogućila je visoku razinu blagostanja mnogim ljudima u mnogim zemljama – no ne i svima. Produbio se jaz nejednake raspodjele između bogatih i siromašnih, kako unutar tako i među različitim društvima, te ugrozio društvenu koheziju i međuljudsku solidarnost.
• Konkurencija prisiljava poduzeća da neprestano povećavaju produktivnost kako bi smanjila troškove proizvodnje. To je uzrokovalo rast permanentnog procesa inovacija, s neposrednim učinkom na proizvode, tehnologije i zanimanja, te posrednim učinkom na cjelokupan način života. Joseph Schumpeter je taj permanentni proces inovacija nazvao “kreativna destrukcija”.¹² Transformacija kompletnih ekonomija u istočnoj Europi može poslužiti kao eklatantan primjer kreativne destrukcije.
• Ekonomski rast je uzrokovao porast blagostanja, no istovremeno i porast iskorištavanja prirodnih resursa. Sve više emisije CO₂ povećavaju poteškoće i troškove sprječavanja ili suzbijanja posljedica klimatskih promjena.
• Nove informacijske i komunikacijske tehnologije omogućile su nove načine povećanja produktivnosti, razmjene i dobivanja informacija, pružanja zabave, da samo navedemo neke. Živimo u medijskoj kulturi, i medijska pismenost – korištenje novih medija kako u stvaranju tako i u primanju poruka – postaje osnovna vještina poput čitanja i pisanja.
• Uslijed ekonomskog rasta i postignuća moderne medicine, stanovništvo mnogih europskih zemalja stari, a istovremeno i raste u svijetu kao cjelini. Oba fenomena predstavljaju ozbiljne probleme 21. stoljeća.
• Nacije imaju pravo na suverenost i samoodređenje. No, pojam nacije je i inkluzivan i ekskluzivan. Po završetku Hladnog rata osvjedočili smo pojavljivanju novih oblika ranije potisnutih kolektivnih identiteta.
• Moderna društva su tipično sekularna, pluralistička društva. Migracije diljem Europe – osobito unutar Europske unije – doprinijele su tom fenomenu. Pluralistička društva su dinamičnija i produktivnija, no istovremeno i zahtjevnija u pogledu društvene kohezije radi integracije ljudi različitih uvjerenja, vrijednosti, interesa, te društvene i etničke pozadine.
• Demokracija nudi najbolje mogućnosti u suočavanju s tim izazovima, s obzirom na činjenicu da svaki pokušaj rješavanja tih, kao i ostalih problema autoritarnom vladavinom ne bi uspio obuhvatiti složenu stvarnost društva, ekonomije, okoliša, rješavanja sukoba, itd. na nacionalnoj, a još manje na nadnacionalnoj razini. S druge strane, demokracija opstaje i pada na jamčenju jednake participacije. Što složeniji postaju naš svijet i izazovi koji određuju našu budućnost, to je teže “običnom građaninu” razumjeti i sudjelovati u odlučivanju. Nepovjerenje prema tradicionalnim političkim institucijama, oblicima vladanja i političkim vođama su ukorijenjene u osjećaju izostavljenosti i zanemarivanja mišljenja. Demokracija i ljudska prava su krhki projekti, i njihov opstanak ovisi o tome hoće li njihovo nasljedstvo biti preneseno na mlađe generacije.

Navedene linije razvoja ovdje se mogu tek ukratko skicirati. One su ljudskim djelom stvoreni, a ne prirodni procesi koji su međusobno povezani, jedni na druge utječu i uzajamno se podržavaju. Budući da su “stvoreni”, na njih se može djelovati i mijenjati im smjer i ishod, no ne i njihovu kompleksnost.

S obzirom na takve izazove, postalo je jasno da je potrebna nova vrsta građana: građana koji nisu tek informirani i razumiju svoje formalne građanske odgovornosti, već su i aktivni – sposobni samostalno sudjelovati u životu svojih zajednica, svoje zemlje i na globalnoj razini, aktivno participirati na način koji odražava njihovu osobnost, te pomagati u rješavanju problema. Sve brojniji izazovi zahtijevaju snažna društva, s kompetentnim – te stoga primjereno obrazovanim – vođama i građanima.

Edukatori su optimisti. Uvjereni su da primjerenim odgojem i obrazovanjem, mladi ljudi, no i pojedinci posvećeni cjeloživotnom učenju mogu steći razumijevanje i mogućnosti da utječu na razvoj svojih zajednica i planeta u cjelini. Najbolji način promicanja aktivnog građanstva je svakako kroz nastavu usmjerenu na učenika, umjesto nastave koja podržava rutinsko i pasivno učenje.

12. Schumpeter J. (1942., 2008.), Kapitalizam, socijalizam i demokracija, Harper and Brothers, New York, str. 83.