3.1 “Htio bih da moji učenici budu sposobni da …”
Living Democracy » Textbooks » Obrazovanjem do demokracije » Prvi dio – Razumijevanje demokracije i ljudskih prava » Poglavlje 3 – Obrazovanjem do demokracije i ljudskih prava » 3. Kompetencije u odgoju i obrazovanju za demokratsko građanstvo i ljudska prava » 3.1 “Htio bih da moji učenici budu sposobni da …”“Nakon što smo uvježbavali tehnike prezentacije, htio bih da svi moji učenici budu sposobni izložiti svoju temu pred razredom bez čitanja iz bilješki.”
“Nakon što smo šest nastavnih sati objašnjavali osnove našeg Ustava, očekujem da svi moji učenici mogu barem objasniti kako funkcionira naš izborni sustav i koje su stranke trenutno vladajuće.”
“Prije nekoliko mjeseci imali smo problema u razredu s učenicima koji u raspravama nisu jedni druge htjeli slušati i prekidali su učenike s kojima se nisu slagali. Puno smo razgovarali o pravu na slobodno izražavanje te da ono funkcionira samo ukoliko se jedni prema drugima odnosimo s poštovanjem. Nadam se da će do kraja godine većina učenika to shvatiti i naučiti kako se ponašati tijekom rasprava.”
Ova tri primjera pokazuju kakve misli učiteljima/nastavnicima odgoja i obrazovanja za demokratsko građanstvo i ljudska prava prolaze kroz glavu dok planiraju nastavu: oni definiraju ciljeve. Odlučuju za što bi njihovi učenici trebali biti sposobni te što je u njihovom dosegu ukoliko se potrude: određuju koje bi ciljeve htjeli da njihovi učenici postignu, te potom s početne točke promatraju proces učenja i uz njega vezane potrebe učenika – njihove poteškoće i sposobnosti, njihove snage i slabosti.
Ovaj način razmišljanja nije novost za nastavnike – to je uobičajena praksa. Većina nastavnika ne razmišlja samo o sadržaju gradiva i predmeta – “Trebam završiti 19. stoljeće do početka sljedećih praznika” – već vode računa i o tome kakve rezultate žele vidjeti kod svojih učenika.
Ciljevi usmjereni na učenike i na njihovo osposobljavanje odnose se na stjecanje kompetencija. U odraslom životu svi će se učenici trebati snalaziti bez nastavnika, mentora ili vršnjaka pomagača. Tradicionalni model poučavanja – formalni prijenos odgojno-obrazovnih sadržaja, provođenje uskog kurikuluma znanja – čini premalo za poticanje učenika da postanu neovisni, samouvjereni i kompetentni kroz dimenzije vještina i vrijednosti/stavova.
Gornja tri primjera ukazuju i na različite dimenzije razvoja kompetencija:
- Prvi primjer – uspostavljanje kontakta očima s publikom i slobodno izlaganje – odnosi se na vještine koje nisu specifične za tematiku, no predstavljaju instrument koji je učenicima neprestano potreban za primjenu bilo kojeg znanja i informacije. To je trening vještina, ili poučavanje “za” demokratsko građanstvo i ljudska prava – s ciljem osposobljavanja učenika da ostvaruju svoja ljudska prava i sudjeluju u demokraciji.
- Drugi primjer – razumijevanje osnova izbornog sustava i tko je pobijedio na posljednjim izborima te stoga formira sadašnju vladu – predstavlja poučavanje “o” demokraciji i ljudskim pravima. Mladi građani trebaju znati koja su ljudska prava – primjerice, sudjelovanje na izborima – integrirana kao građanska prava u njihovom državnom ustavu te kakav učinak ima njihov glas u izbornom sustavu njihove zemlje.
- Konačno, zadnji primjer pokazuje važnost vrijednosti i stavova. Demokracija se oslanja na političku kulturu oblikovanu stavovima i vrijednostima kojih se građani pridržavaju, u ovom slučaju, uzajamno poštovanje i tolerancija prema stajalištima s kojima se možda i ne slažu. Učenici trebaju biti voljni prihvatiti da njihovo pravo slobode treba uzimati u obzir i prava drugih. Iz tog razloga sloboda nosi i odgovornosti. Kultura ljudskih prava odražava ovlasti pojedinih učenika i njihovih nastavnika, no istovremeno i razumijevanje da dijelimo uzajamnu odgovornost za uvažavanje tuđih ljudskih prava. Vrijednosti se uče kroz iskustvo i uvjerljive uzore – poučavanje “kroz” demokraciju i ljudska prava.
