2. Dječja prava – dio procesa ljudskih prava

Konvencija o pravima djeteta je povijesni instrument ljudskih prava koje je naišao na najveće prihvaćanje diljem svijeta. To su ratificirale sve zemlje (osim dvije), i time postavili djecu i njihova prava u središte nastojanja da se uspostavi univerzalna provedba ljudskih prava. S ratifikacijom ovog instrumenta, nacionalne vlade su se obvezale na zaštitu i osiguravanje prava djece. U isto vrijeme, one su izrazile želju da se drže same odgovornima prema sebi i prema međunarodnoj zajednici.

Konvencija o pravima djeteta zasniva se na različitim kulturnim tradicijama i pravnih sustava.

To je univerzalno priznat skup standarda i obveza o kojima se ne može pregovarati. To određuje – bez ikakvog oblika diskriminacije – temeljna ljudska prava za svu djecu diljem svijeta.

• pravo na život
• pravo na razvoj nečijeg punog potencijala
• pravo na zaštitu od štetnih utjecaja, zlostavljanja i eksploataciju
• pravo da u potpunosti sudjeluju u obiteljskom, kulturnom i društvenom životu

Svako pravo koje je zapisano u Konvenciji nerazdvojivo je od ljudskog dostojanstva i skladnog razvoja svakog djeteta. Konvencija štiti dječja prava postavljajući standarde u zdravstvenoj skrbi, obrazovanju te pravnim, društvenim i socijalnim uslugama. Ti standardi su mjerilo na temelju kojih se može ocijeniti napredak. Države koje su članice ove Konvencije su obvezne razviti i poduzeti sve akcije i politike u svjetlu najboljeg interesa djeteta.

Konvencija o pravima djeteta je prvi pravno obvezujući međunarodni instrument koji je inkorporirao cijeli opseg ljudskih prava – građanska i politička prava kao i gospodarska, socijalna i kulturna prava.  Dva dodatna protokola, o sudjelovanju djece u oružanim sukobima i o prodaji djece, dječjoj prostituciji i pornografiji, usvojena su kako bi osnažila odredbe Konvencije u tim područjima. Stupili su na snagu 12. veljače i 18. siječnja 2002. godine.

Razvoj modernih društava ukazuje na jedno drugo pitanje: prava slobode podupiru razvoj pluralističkih društava potičući visoki stupanj sekularizacije i individualizacije životnog stila. Na koji način će ta društva održati minimalni konsenzus osnovni vrijednosti obvezujuće za sve građane ?

Ljudska prava i dječja prava uvelike su doprinjela tome da se svijet čini sigurnijim i humanijim mjestom za život te su modernizirali političke, gospodarske i kulturne sisteme diljem svijeta. Međutim, nikad se ne smiju uzimati zdravo za gotovo, i svaka generacija mora doprinijeti njihovom razvoju, nanovo pregovarajući i boreći se za njih kako bi ispunila očuvanje ljudskih i dječjih prava u budućnosti.

Ljudska prava, na kojima se temelje dječja prava, imaju dugu tradiciju, s mnogo prethodnika i paralelama u velikim svjetskim religijama i filozofijama. Suvremena ljudska prava su deklarirana u dobu prosvjetiteljstva te su inspirirali američku i francusku revoluciju. Danas, ona su inkorporirana kao pravna povelja u pisanim i nepisanim ustavima modernih demokracija. Kroz povijest, ljudska prava bila su od osobite važnosti da zaštite slabe od jakih. Tu dječja prava postaju važna: manjine su među grupama čiji je pravni status prema izvršnim moćima je najslabiji.

Proces razvoja ljudskih prava proizveo je uzastopne rodove ljudskih prava: prava na slobodu, socijalna prava s naglaskom na vrijednosti jednakosti i – još uvijek predmet rasprave – ekološka i društvena prava koja se bave pitanjima razvoja i mnogostruke ovisnost u pretežno globaliziranom svijetu, i, u nastavku, provedbe  dječjih prava.
Proces razvoja i širenja ljudskih i dječjih prava je još uvijek u tijeku: opće prihvaćanje ljudskih i dječjih prava se propitivalo, ljudska i dječja prava se oduzimaju od strane diktatorskih i autokratskih režima diljem svijeta, a dinamika razvoja modernih društava i tehnologija nameće nova pitanja i izazove. Na primjer, kako se može zaštititi privatnost komuniciranja u doba Interneta?

Ljudska prava stekla su rastuću važnost kao okvir za sekularnu etiku, i kao takva kodificirana su u poveljama UN-a i Konvenciji Vijeća Europe o ljudskim pravima. Predstavljaju samo set vrijednosti koji ima šansu da ga univerzalno prihvati svjetska zajednica.

Međutim, država može zloupotrijebiti svoje pravo suvereniteta kao zaštitu a pritom kršeći osnovna ljudska i dječja prava svojih građana. To je otvoreno pitanje na koji se način ljudska i dječja prava trebaju prisilno primijeniti i štiti u svijetu suverenih država uključujući demokracije i diktature. Povelja UN-a, čini se, treba se dodatno razviti kako bi štitila mir ne samo između, već i unutar država.