Rimska poslovica kaže da se o ukusima ne raspravlja. Uistinu, koje vrste hrane i pića volimo ili ne volimo i kako pripremamo i jedemo naša jela, dio je našeg ličnog identiteta. Radeći tako mi ostvarujemo naše ljudsko parvo na ličnu slobodu (vezano za Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima/UDLjP, član 3). To ukazuje da način na koji zadovoljavamo naše osnovne potrebe za hranom i pićem ima dimenziju ljudskih prava i društvenu dimenziju koje vode do srži obrazovanja za demokratsko građanstvo i obrazovanja za ljudska prava (ODG/OLjP).
Slobode nose odgovornosti. Naše prehrambene navike u značajnoj mjeri utiču na naše zdravlje i očekivani životni vijek. Stoga smo u velikoj mjeri odgovorni za vlastitu dobrobit. Međutim, naša odgovornost seže dalje od toga. Ako se odlučimo da ljeti kupujemo tikvice ili dinje, na primjer, tako možemo da podržimo domaće proizvođače voća i povrća. S druge strane, ako insistiramo na kupovini takvih proizvoda u zimskim mjesecima, mi podstičemo globalni lanac snabdijevanja, koji ima značajno veći ekološki okvir. Međutim, skoro je nemoguće potpuno zaobići globalizovanu proizvodnju.
Predlažemo da škole podstiču mlade da razmišljaju o svojim nutricionističkim navikama, sklonostima, željama i potrebama. Djevojčice i dječaci bilo koje starosti sasvim su svjesni svojih navika u ishrani. Prema tome, procjenjivanje vrste hrane i pića koje biramo i način na koji ih pripremamo, jeste proces cjeloživotnog učenja.
Škola ima priliku i potencijal da razvija svijest učenika o posljedicama njihovog izbora i navika u ishrani. Ona treba da ohrabruje učenike da preuzimaju odgovornost za svoju ličnu dobrobit, brigu za zdravlje društva, kao i za planetu (više: Kompetencije za demokratsku kulturuc, stranica 41 f.). Tako učenici mogu razviti stav o samoefikasnosti i svijesti o razvoju sopstvene kompetentnosti o dobroj ishrani i kako je iskoristiti (više: (Kompetencije za demokratsku kulturu, stranica 42 f.).
Štaviše, škole u pluralističkim društvima često predstavljaju mikro-zajednice, koje obuhvataju učenike iz različitih imigrantskih zajednica, religija i kultura. Čak su i takozvani domaći učenici daleko od formiranja homogene grupe. Na taj način, pružanje mogućnosti učenicima i njihovim roditeljima da predstave svoje tradicije, načine na koje pripremaju jela i mogućnost da ih dijele s drugima, mogu učiniti ljude otvorenijim prema onima za koje smatraju da su različiti. “Otvorenost kulturnoj drugosti i drugim vjerovanjima, svjetskim pogledima i praksama” (više: (Kompetencije za demokratsku kulturu, p. 39 f.) str. 39 f.). stav je koji pomaže da se demokratsko društvo zaštiti kako ne bi postalo žrtva rasnih mržnji i predrasuda.
