Zašto bismo težili demokratiji?

Demokratija

“Demokratija je vladavina od strane naroda u kojoj je vrhovna vlast data narodu i koju oni vrše direktno (direktna demokratija) ili njihovi predstavnici izabrani u slobodnom izbornom sistemu (predstavnička demokratija).

Stubovi demokratije:

• Suverenitet naroda
• Vladavina zasnovana na saglasnosti onih kojima se vlada
• Pravilo većine
• Prava manjine
• Zagarantovanost osnovnih ljudskih prava
• Slobodni i fer izbori
• Korektna primjena zakona
• Ustavna ograničenja vlade
• Socijalni, ekonomski i politički pluralizam, uključujući priznavanje nezavisnih organizacija civilnog društva
• Vrijednosti saradnje, poštene konkurencije i kompromisa.”

Savjet Evrope (2016): Kompetencije za demokratsku kulturu, Rječnik ključnih pojmova

Participacija

“Sadašnji demokratski standardi idu dalje od klasične predstavničke demokratije, gde je ključna uloga građana da glasanjem delegiraju svojim predstavnicima odgovornost za razradu i sprovođenje javnih politika, do participativne demokratije, u kojoj se javne institucije pridržavaju principa dobrog upravljanja i građani imaju legitimitet da se uključe u sve faze ciklusa javnih politika.” Savjet Evrope (ibid.)

Ovaj idealan model pokazuje kako intenzitet participacije može varirati od 0 (nepostojeće) do nivoa 5 (potpuna autonomija).

1. Ljudi nijesu obaviješteni o odluci koja se njih tiče. Očekuje se da oni poštuju pravila i izvršavaju naredbe.
2. Ljudi su obaviješteni o odluci koja se njih tiče, ali nemaju mogućnost da na nju utiču.
3. Ljudi su konsultovani, ali njihov stav se ne uzima neminovno u obzir u odlukama koje se njih tiču.
4. Ljudi su osnaženi. Njihov stav u potpunosti se razmatra u konačnim odlukama koje se njih tiču.
5. Ljudi su autonomni. Odluke o sebi donose samostalno.

U ovom modelu participacije informacije su ključna varijabla na nivou 1 i 2, a sloboda i jednakost na nivoima 3 do 5. Drugim riječima, autoritarno rukovođenje školom rezultiralo bi participacijom na nivou 1 ili 2. U demokratskoj školskoj zajednici učenici bi imali priliku da učestvuju na nivoima 3, 4 i gdje god je to izvodljivo na nivou 5. Međutim, ono što ovaj model ne pokazuje jeste da je participaciju potrebno učiti, a učenici treba da razviju kompetencije da bi razumjeli informacije o problemima i odluke koje su za njih vezane.

U školi, kao i u društvu kao cjelini, demokratija se suočava sa izazovima inkluzije. Građani imaju jednaka prava, ali su neravnopravni u pogledu nivoa svoje kompetentnosti i ovlašćenosti. Direktori škola i nastavnici moraju uložiti napor da ohrabre mlađe ili stidljivije učenike da učestvuju u odlučivanju, kao i da učine da stariji i dominantniji učenici postanu svjesni svoje odgovornosti.

Deliberacija i diskusija

U idealnom slučaju, želimo da odluke budu ne samo fer i jednake, već i dobro utemeljene i ispravne. To zahtijeva dogovaranje od strane ljudi koji su uključeni u proces donošenja odluka i odvija se kroz temeljno rezonovanje i razmjenu različitih ili kontroverznih stavova i argumenata. Učesnici moraju biti dobro informisani i poštovati proceduralna pravila prilikom raspravljanja, kako bi postigli obostrano prihvatljiv dogovor u svojim odlukama.

Deliberacija treba da bude razumljiva i logička argumentacija, izlaganje i promišljanje (ličnih) sklonosti, dijaloško usklađivanje pojedinačnih interesa sa interesima drugih, orijentacija ka opštem dobru (solidarnosti), kao i iskrenosti i autentičnosti.

Ovo opisuje ideal kojem demokratska zajednica treba da teži, kako u školi, tako i u zajednici kao cjelini. Na oba nivoa deliberacija se mora naučiti kroz praksu, iako će nivoi kompetentnosti među učesnicima znatno varirati. Štaviše, kako je vrijeme oskudan resurs u svakodnevnoj praksi, mora se naći ravnoteža između deliberacije (kad god je to moguće) i strožije regulisanih diskusija (koliko je potrebno).

Zašto težiti demokratiji?

Zašto bi trebalo da težimo demokratiji u školi i u društvu kao cjelini? Društva u kojima vlada demokratija bolje se ostvaruju u mnogim važnim aspektima; međutim, moraju se nositi i sa određenim slabostima koje predstavljaju izazov za školsku demokratsku zajednicu.

Jače strane

• Pravednost: Kako svi građani uživaju jednaka prava participacije, vjerovatnije je da će odluke koje donosi većina biti prihvaćene od strane manjina (“pristanak gubitnika”).
• Kvalitet odlučivanja: Budući da svi građani, stručnjaci i interesne grupe mogu učestvovati u javnoj raspravi i odlučivanju, a slobodni mediji informišu javnost, razmatraju se različiti pogledi i sukobljeni interesi. Veća je vjerovatnoća da će donijete odluke dati efikasnija i široko prihvaćena rješenja za pitanja i probleme.
• Mir unutra i vani: zajednice kojima se upravlja demokratski rijetko započinju rat, jer građani neće podržati takvu politiku. Takođe, mirniji su i manje skloni nasilju kao sredstvu postizanja političkog ishoda.
• Posvećenost i odgovornost: Demokratske vlade ohrabruju građane da se identifikuju sa zajednicom i preuzmu odgovornost.

Slabosti (izazovi)

• Složenost: U modernim društvima mnoga pitanja postala su toliko složena da je potreban visok nivo stručnosti da bi se razumjela i razmotrile mjere za njihovo rješavanje. Participacija ima tendenciju da bude domen bolje informisanih građana i stručnjaka.
• Nejednake mogućnosti: Slijedi da građani mogu uživati jednaka prava učešća, ali u stvarnosti su mogućnosti za učešće neravnomjerno raspoređene. Ako se o tome ne povede računa, ovo pitanje može dovesti do frustracije i razočaranja demokratijom među građanima koji se isključuju.

Navedene slabosti predstavljaju izazove za škole i obrazovni sistem, jer je u njima ključ za rješavanje ovih problema. Osnaživanje mladih građana da budu u toku sa pitanjima i problemima svojih zajednica najbolja je strategija za pripremu mlade generacije za njihovu budućnost, kao i za jačanje demokratije.

Kompetencije

Osnaživanje za demokratiju oslanja se na stečene kompetencije. Svoje kompetencije razvijamo kroz praksu, baveći se novim situacijama ili problemima. To objašnjava zašto su mogućnosti učenja koje aktivna participacija u demokratskoj školskoj zajednici nudi učenicima toliko važne. Model kompetencija Savjeta Evrope razlikuje četiri dimenzije kompetentnosti – vrijednosti, stavove, vještine i znanje i kritičko razumijevanje.

• Vrijednosti uključuju “priznavanje aktivnog građanstva” i “podršku demokratskim procesima i procedurama”, a i jedno i drugo učenici mogu steći aktivnom participacijom u školskom životu.
• Stav poštovanja – prema nekoj osobi, uvjerenju ili principu – ili građanska osviješćenost – “osjećanje pripadnosti i identifikacije sa zajednicom” – ne poučava se propovijedanjem, već ličnim iskustvom i promišljanjem. Zato je tako važno da vi i vaše osoblje (nadamo se, takođe, i roditelji) služite kao uzor.
• Vještine uključuju sposobnost “stvaranja konsenzusa i kompromisa u grupi”. Kao što nastavnici znaju, vještine je se stiču ponovljenim vježbama.
• Znanje i kritičko razumijevanje “različitih načina na koje građani u javnim raspravama i odlučivanju” sarađuju zahtijeva učenje kroz praktično iskustvo i promišljanje na času obrazovanja za demokratiju i ljudska prava i ne može se steći samo učenjem iz knjiga.

Savjet Evrope (2016): Kompetencije za demokratsku kulturu, pp. 35 ff.