Dijagram kompetencija za demokratsku kulturu: bilješke

Izvor: Vidi Kompetencije za demokratsku kulturu Brojevi 1 do 7 odnose se na bilješke

Dijagram kompetencija za demokratsku kulturu: bilješke

Brojevi stranica odnose se na Kompetencije za demokratsku kulturu

Ovaj dijagram predstavlja pokušaj vizuelizacije konceptualnog modela kompetencija koje građani treba da stvore i učestvuju u kulturi demokratije (vidi str. 9). Model je osmišljen tako da je sličan stvarnosti na pojednostavljen način, fokusirajući se na neke ključne aspekte i izostavljajući mnoge druge. Mapa puta, na primjer, model je mreže puta na određenom području i korisna je jer malo šta drugo pokazuje. Model kompetencija za demokratsku kulturu funkcioniše poput mape. On pokazuje kako je naše ponašanje kao pojedinca povezano sa demokratskom kulturom u cjelini i kako škole mogu igrati važnu ulogu u obrazovanju svojih učenika za demokratsko građanstvo.

Dijagram i sljedeće napomene imaju za cilj da pomognu čitaocima priručnika Kompetencije za demokratsku kulturu, ali ga ne zamjenjuju. Namijenjeni su za stručno usavršavanje nastavnika i direktora ili kao informacije za roditelje i spoljne zainteresovane strane.

1. Institucionalni okvir demokratije (politički sistem) ne može funkcionisati ili opstati ako nije podržan kulturom demokratije koju svi građani dijele. U takvoj kulturi demokratije, građani se obavezuju da poštuju vladavinu zakona i ljudskih prava i rješavaju pitanja od opšteg interesa u javnosti. Uvjereni su da se sukobi moraju rješavati mirnim putem i da je neophodno priznati i poštovati različitost u društvu. Građani su voljni da iznesu svoje mišljenje, kao i da saslušaju mišljenja drugih. Oni su posvećeni procesu odlučivanja zasnovanom na većini glasova, kao i zaštiti manjina i njihovih prava. Oni su voljni da se uključe u dijalog o kulturološkim podjelama (vidi str. 15). Institucionalne strukture demokratije i demokratska kultura su “suštinski međusobno zavisne” (str. 15), što znači da nijedno područje nije samoodrživo ako ga ono drugo ne podržava. Snaga demokratske kulture ne zavisi samo od kompetentnih građana, već i od toga koliko su gore navedeni ključni elementi svima zajednički, a ne diskutabilni ili osporavani (vidi napomenu 6).
2. Kada građani učestvuju u raspravama i odlučivanju, susreću se sa drugima čija je kulturna pozadina drugačija. Interkulturalni dijalog među građanima je, tako, znak kulturno raznovrsnih demokratskih društava. Građani koji su spremni da se uključe u dijalog preko kulturnih podjela tretiraju jedni druge demokratski jednakim. Interkulturalni dijalog mora biti ugrađen u kulturu demokratije, i obrnuto, demokratska kultura ne može napredovati bez interkulturalnog dijaloga. Demokratska kultura i interkulturalni dijalog su “suštinski međusobno zavisni” (str. 15), povezujući makro nivo društva sa mikro nivoom interakcije između pojedinaca. Ova ideja sažeta je u logu ove veb stranice, Living Democracy (Živa demokratija/Živjeti demokratiju)
3. Kompetentni građani su neophodan preduslov za demokratsku kulturu i interkulturalni dijalog, ali same kompetencije nisu dovoljne. Uticaj političkih institucija na makro nivou je presudan: “… u zavisnosti od njihove konfiguracije, institucionalni aranžmani mogu omogućiti, usmjeriti, ograničiti ili suzbiti načine na koje građani ostvaruju svoje demokratske i interkulturalne kompetencije” (str. 17). Na primjer, građanima koji su u stanju i voljni da učestvuju u donošenju odluka potreban je pristup necenzurisanim medijskim informacijama, a potrebni su im i kanali putem kojih mogu komunicirati jedni s drugima, kao i sa donosiocima političkih odluka.
4. Postoji druga grupa faktora na makro nivou koji mogu proizvesti “sistemske oblike onemogućavanja i diskriminacije” (str. 18), tako da se građani koji imaju jednak nivo demokratskih i interkulturalnih kompetencija suočavaju sa nejednakim mogućnostima da ih ostvaruju i da učestvuju u odlučivanju. Socijalna nejednakost može se pojaviti u nejednakoj raspodjeli dohotka, raspoloživom vremenu, pristupu informacijskim ili komunikacijskim mrežama i izvorima moći. Nejednaka raspodjela resursa u društvima povezana je sa ekonomskim sistemom (npr. nejednakim platama, nezaposlenošću, snagom međunarodnih preduzeća) i/ili političkim sistemom. Podjele između privilegovanih i ugroženih grupa mogu podstaći pitanja rodne nejednakosti, siromaštva, migracije, obrazovanja ili kontrole moći. “Sistematska marginalizacija i isključenje iz demokratskih procesa i interkulturalne razmjene” (str. 18) može mnoge građane lišiti mogućnosti da budu aktivni pod jednakim uslovima, bez obzira na njihov nivo kompetentnosti, što rezultira “građanskim isključivanjem i otuđenošću” (ibid.).
5. Ako nije adekvatno riješena, socijalna nejednakost može se shvatiti kao nepravedna i može ugroziti demokratsku kulturu i legitimitet institucionalnog okvira demokratije. U demokratskim zajednicama, dakle, ključno je baviti se pitanjima socijalne nejednakosti i isključenosti da bi se osigurala “istinska jednakost uslova” (ibid.) za sve građane. Imajući to u vidu, važno je sjetiti se da su distributivna pravda ili ljudska i građanska prava istorijska dostignuća koja se dešavaju u dužem vremenskom periodu, kao što pokazuje i borba za opšte biračko pravo i ženska prava širom Evrope. Ljudska prava i demokratska participacija razvili su se u dugom, još uvek tekućem procesu. Stoga je posvećenost kompetentnih građana presudna kako bi se osiguralo da svi članovi društva, bez obzira na njihov socijalni status, uživaju priznanje i jednake mogućnosti participacije.
6. Koncept kulture: “Svaka data kultura može se zamisliti kroz tri glavna aspekta: kroz materijalne resurse koje koriste članovi grupe (npr. alati, hrana, odjeća), društveno dijeljeni resursi grupe (npr. jezik, religija, pravila društvenog ponašanja) i subjektivni resursi koje koriste pojedini članovi grupe (npr. vrijednosti, stavovi, vjerovanja i prakse koje članovi grupe obično koriste kao referentni okvir za razumijevanje i povezivanje sa svijetom). Kultura grupe je mješavina formirana od sva tri aspekta – sastoji se od mreže materijalnih, društvenih i subjektivnih resursa” (str. 19). Međutim, kulturne grupe su interno heterogene. Kulture i norme se osporavaju i vremenom se mijenjaju. Pojedinačni članovi kulturne grupe prave svoje izbore pri usvajanju određenih predmeta kulturnih resursa i odbacivanju drugih.
   Bilo koja društvena grupa može imati svoju karakterističnu kulturu. Ove grupe uključuju nacije, etničke ili vjerske grupe, gradove, susjedstva, radne organizacije, profesionalne i LGBT zajednice, osobe sa invaliditetom ili generacije i porodice. Društva su, dakle, kulturološki različita, pojedinci koji istovremeno pripadaju različitim društvenim grupama i učestvuju u različitim, pojedinačno jedinstvenim, konstelacijama kultura. Unutar kulturne grupe pojedinci se razlikuju po kulturološkom pozicioniranju, zbog čega su kulturni resursi osporavani unutar kulturnih grupa.
   U bilo kojoj situaciji u kojoj ljudi komuniciraju jedni s drugima, oni mogu uočiti razlike u kulturi druge osobe ili grupe, tako da je “svaka međuljudska situacija potencijalno interkulturalna situacija” (str. 20). Naš referentni okvir se stoga može prebaciti iz individualnog i međuljudskog u interkulturalni, što znači da druge doživljavamo kao članove društvene grupe prije nego kao pojedince. Ovakve interkulturne situacije mogu se pojaviti kada sretnemo ljude iz različitih država ili etničkih grupa, različite vjere, pola, seksualne orijentacije ili društvene klase, ili primijetimo razlike u obrazovanju. Interkulturni dijalog ima potencijal da gradi mostove između kulturnih grupa, pod uslovom da se odvija kao “otvorena razmjena mišljenja, na osnovu međusobnog razumijevanja i poštovanja, između pojedinaca ili grupa koji sebe doživljavaju kao pripadnike različitih kultura” (str. 20 f.).
   Interkulturni dijalog je od najvećeg značaja za jačanje socijalne kohezije u kulturološki raznovrsnim, demokratskim društvima. Međutim, ako se kulturne grupe međusobno percipiraju kao neprijatelji, na primjer zbog oružanih sukoba u prošlosti ili se doživljava da jedna kulturološka grupa uživa privilegije na štetu druge, interkulturalni dijalog može biti vrlo težak, pa će zahtijevati visok nivo interkulturalne kompetencije, empatije, lične snage i hrabrosti (vidi str. 21).
7. Koncept kompetentnosti i kompetencija: (str. 23 ff.) U modelu kompetencija za demokratsku kulturu, koncept kompetencija (u množini) odnosi se na “psihološke resurse” pojedinca – vrijednosti, stavove, vještine, znanje i/ili kritičko razumijevanje. Ove resurse možemo zamisliti poput velike kutije za alat sa velikim brojem mentalnih i psiholoških alatki. Kompetentnost (u jednini) odnosi se na spremnost i sposobnost osobe da iskoristi ove kompetencije ili alatke kada se u datoj situaciji smatraju odgovarajućim ili da se izbori sa nekim problemom. Koncept kompetentnosti predstavlja “dinamični proces” (str. 24) u kojem osoba u određenoj situaciji bira, aktivira, organizuje i koordinira psihološka sredstva (kompetencije) i nadgleda i prilagođava razmještanje kompetencija zavisno od datih uslova. Kompetencije se koriste u klasterima, a ne odvojeno. Kompetentnost i kompetencije su nevidljive i dostupne samo putem teorija i modela. One su vidljive u ponašanju neke osobe, tj. šta neko radi, misli, kaže ili kako osoba komunicira sa drugima. Nastavnici, zato, mogu procijeniti nivo razvijenosti kompetentnosti svojih učenika, posmatrajući njihovo ponašanje u demokratskim ili interkulturalnim situacijama. Priručnik o modelu kompetencija za demokratsku kulturu opisuje tri primjera koji pokazuju kako se klasteri kompetencija mobilišu u određenim situacijama: u situaciji interkulturalnog dijaloga, ustajanja protiv govora mržnje i učešća u političkoj raspravi (vidi str. 24 f.).
8. Da bismo buduće građane ohrabrili da učestvuju u kulturi demokratije na makro nivou, djeca i mladi treba da uče i praktikuju kompetencije za demokratsku kulturu i interkulturalni dijalog na mikro nivou društva, u školskoj zajednici (vidi str. 16). To zahtijeva da škola usvoji Obrazovanje za demokratsko građanstvo i ljudska prava (ODG/OLjP) kao holistički školski pristup, što znači poučavanje i učenje o, kroz i za demokratiju i ljudska prava – demokratija i ljudska prava su predmet obrade u razredu („o“), pedagoška smjernica za cijelu školu („kroz“) i priprema za participaciju kroz praktično iskustvo u školi („za“). Za potpuniji prikaz te tri dimenzije ODG/OLjP, pogledajte http://living-democracy.com/me/textbooks/volume-1/part-1/unit-3/chapter-1/. Nastavnici i direktori treba da steknu kompetencije za demokratsku kulturu i da ih praktikuju u školi kako bi pružili uzor svojim učenicima. Diverzitet u društvu ogleda se u školskoj zajednici i u razredu, tako da interpersonalni dijalog između nastavnika i učenika, i među učenicima, uvijek uključuje dimenziju interkulturalnog dijaloga. Učenje za demokratsku kulturu neće biti dovoljno da se cjelokupno društvo promijeni na bolje na makro nivou, ali bez kompetentnih građana to će biti nemoguće.