NASTAVNA JEDINICA 4: SUKOB

Ribarski sukob

Kako možemo riješiti dilemu oko održivosti?

Uvod za nastavnike

1. O čemu se radi u ovoj jedinici?

Ova jedinica bavi se problemom upravljanja zajedničkim resursima. Ako donositelji političkih odluka, firme i građani ne uspiju da riješe ovu vrstu problema, oni mogu dovesti do ozbiljnog sukoba, pa čak i rata.

Primjera radi, zamislite sljedeću svakodnevnu situaciju: u bioskopu punom posjetlaca jedna osoba niskog rasta ne uspijeva ništa da vidi jer neki div visok 1,90 cm sjedi ispred njega. Osoba niskog rasta ustaje. Međutim, sada drugi posjetioci ništa ne vide, pa i oni ustaju. Na kraju svi u bioskopu stoje. Niko ne vidi bolje nego što je prije vidio, a što je najgore, stajati je mnogo neudobnije nego sjeđeti. U stvari, sada je situacija još nepravednija jer niže osobe ne vide gotovo ništa.

Ovaj primjer ima mnogo zajedničkog s „velikim“ problemima upravljanja resursima, na primjer pretjeranim ulovom ribe. Takve je probleme teško riješiti jer imaju dvije dimenzije, kao što pokazuje primjer iz bioskopske dvorane:

1. Koje je pravilo potrebno posjetiocima bioskopa kako bi svima bio osiguran dobar pogled? (problem)
2. Na koji način se to pravilo može sprovesti ako ga neko u bioskopu prekrši (institucionalna dimenzija.)

Osim pretjeranog ulova, primjeri „velikih“ problema upravljanja resursima su globalno zagrijavanje, odlaganje nuklearnog otpada i pretjerano iskorišćavanje podzemnih voda. U to su uključeni mnogi igrači suprotstavljenih interesa (problem dimenzije). Na globalnom nivou ne postoji nikakva super-država koja može nametnuti pravilo jednoj suverenoj državi (institucionalna dimenzija). Međutim, pritisak problema poput globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena raste, pa se stoga politički lideri i građani cijelog svijeta moraju potruditi da pronađu rješenje.

Igra ribolova tiče se problema pretjeranog ulova, a u centru je problem održivosti koji predstavlja prvu dimenziju ovog problema. Problem bi učenicima bio prekomplikovan ako bi uključivao i institucionalnu dimenziju; međutim, institucionalnu dimenziju moguće je dotaći proširivanjem i povezivanjem igre ribolova s jedinicom 5. Vidi uvod u jedinicu 5 radi daljih informacija o ovoj opciji.

2. Igra ribolova

Igra ribolova je glavni zadatak u ovoj jedinici u skladu s pristupom učenju kroz rješavanje zadataka. Učenici se suočavaju s problemom i moraju pronaći rješenje – pritisnuti vremenom – što je u stvarnom životu čest slučaj. Učenici se osvrću na svoja iskustva iz 3. i 4. lekcije.

U igri ribolova, učenici se suočavaju s problemom upravljanja zajedničkim resursom. Igra ima scenarijo koji je prilično jednostavan. Učenici organiziraju četiri grupe koje predstavljaju četiri posade ribara koji žive u selima oko jednog jezera. Zalihe ribe u jezeru su zajednički resurs i jedini izvor prihoda za te stanovnike. Učenicima je odmah jasno da je u zajedničkom interesu da se spriječi pretjeran ulov ribe.

Međutim, ne postoje nikakva pravila niti institucije poput npr. savjeta ribarske zajednice gdje bi akteri mogli razgovarati i raspraviti ovaj problem. Ribari nemaju nikakvu ideju o tome koliko ribe mogu loviti, a da ne poremete njenu reprodukciju. Zadatak učenika je da prepoznaju sve te probleme i preduzmu odgovarajuće korake.

Nastavnik rukovodi igrom. Prije nego što igra započne, igrači dobijaju namjerno dvosmisleno uputstvo, „Lovite ribu što više možete.“ Igrači ovo uputstvo mogu da shvate na dva načina:

• „Kao pojedinačni tim, maksimalno povećajte svoj dohodak.“ (kratkoročna maksimalizacija profita).
• „Kao zajednica, potrudite se da lovite što više ribe kroz duži period.“ (dugoročna održivost).

Iskustvo je pokazalo da učenici obično prihvate cilj kratkoročne maksimalizacije profita. Neke grupe ribara ulove manje i ubrzo shvate da ne samo da postaju sve siromašniji, već da nekoordinisanim naporima ne mogu da očuvaju zalihe ribe. Ubrzo nastupa scenarijo u kojem su zalihe ribe u opasnosti od iscrpljivanja, a jaz između bogatih i siromašnih u selu sve je veći. Igrači mogu pokazivati snažne emocije kada se na početku igre najprije pojavljaju pobjednici i gubitnici, pa tek potom zajednica u cjelini sklizne u siromaštvo.

Učenici su suočeni s ogromnim izazovom:

• Moraju uložiti zajednički napor kako bi riješili nastale probleme.
• Moraju početi da razgovaraju.
• Moraju prikupiti informacije o reprodukciji ribljih zaliha i napraviti plan održivog ribarenja.
• Ustanoviće da im je potreban institucionalni okvir kako bi osigurali da se svi pridržavaju određenih pravila i da su postigli dogovor oko očuvanja ribljih zaliha.
• Konačno, moraju dogovoriti pravilo poštene raspodjele ulova.

Ova igra ribolova, usprkos svojoj jednostavnosti, učenike upoznaje sa suštinom globalnih problema 21. vijeka i nudi im iskustvo o tome što je suština politike – rješavanje hitnih problema koji su opasnost za zajednicu, pa čak i čovječanstvo.

3. Osvrt

Učenici mogu uspjeti u rješavanju problema s kojima su suočeni, a mogu doživjeti i neuspjeh. Važno je da u fazi promišljanja shvate da se neuspjeha ne treba stiđeti. Kao prvo, neuspjeh se u stvarnosti događa mnogo češće od uspjeha, a drugo, igra ribolova nije školski zadatak, već simbolizuje vrlo složen politički problem. Niko unaprijed ne zna koje je odgovarajuće rješenje nekog političkog problema; ono što moramo učiniti jeste da pokušamo da pronađemo neko rješenje.

U igri ribolova učenici su naišli na čitav niz složenih pitanja od koji se neka mogu povezati s modelom održivosti (radni list za učenike 4.2):

• Koji je optimalni nivo ulova koji je kompatibilan s reprodukcijom ribljih zaliha?
• Kako možemo biti sigurni da će ravnoteža maksimalnog rezultata (cilj ekonomskog rasta) i zaštita ribljih zaliha (cilj zaštite životne sredine) trajno funkcionisati, tj.danas, ali i u budućnosti?
• Koja bi bila poštena raspodjela uloženih napora i rezultata ribarenja između četiri sela koja pripadaju toj zajednici?