Kompetencije za demokratsku kulturu: dijagram

Izvor: Pogledajte Kompetencije za demokratsku kulturu Broj 1 – 7 odnosi se na napomene.

Dijagram kompetencija za demokratsku kulturu: bilješke

Brojevi stranica odnose se na Kompetencije za demokratsku kulturu

Ovaj dijagram je pokušaj vizualizacije konceptualnog modela kompetencija koje građani trebaju da stvore kako bi učestvovali u kulturi demokratije (vidi str. 9). Model je osmišljen da na pojednostavljen način govori o realnosti, fokusirajući se na neke ključne aspekte i izostavljajući manje bitne. Možemo navesti primjer Mape puta, koja predstavlja model putne mreže na određenom području, u kojoj su sadržani svi bitni elementi sa malo sporednih detalja. Isto tako, model kompetencija za demokratsku kulturu djeluje poput mape. Pokazuje kako je naše ponašanje kao pojedinaca povezano s demokratskom kulturom u cjelini i kako škole mogu igrati svoju ulogu u obrazovanju svojih učenika za demokratsko građanstvo.

Dijagram i sljedeće napomene imaju za cilj pomoći čitateljima priručnika Kompetencije za demokratsku kulturu, ali ga ne zamjenjuju. Namijenjeni su usavršavanju za nastavnike i direktore ili informacijama za roditelje i vanjske saradnike.

1. Institucionalni okvir demokratije (politički sistem) ne može funkcionirati ili opstati ako nije podržan kulturom demokratije koju svi građani dijele. U takvoj kulturi demokratije, građani su opredijeljeni za poštovanje vladavine zakona i ljudskih prava i za rješavanje problema od općeg interesa u javnosti. Uvjereni su da se sukobi moraju riješiti mirnim putem te priznaju i poštuju različitost u društvu. Građani izražavaju vlastita mišljenja i slušaju mišljenja drugih. Zalažu se za proces donošenja odluka koji se temelji na glasovima većine, kao i zaštiti manjina i njihovim pravima. Oni su voljni stupiti u dijalog sa različitim kulturama (vidi str. 15). Institucionalne strukture demokratije i kultura demokratije su „suštinski međusobno povezane“ (str. 15), što znači da nijedno područje nije samoodrživo ako ga drugo ne podržava. Snaga kulture demokratije ne ovisi samo o kompetentnim građanima, već i o tome u kojoj su mjeri spomenuti ključni elementi prihvaćeni, a ne osporavani (vidi bilješku 6).

2. Kada građani učestvuju u raspravama i odlučivanju, susreću se s drugima čije je kulturno porijeklo drugačije/različito. Interkulturalni dijalog među građanima je stoga znak kulturno različitih demokratskih društava. Građani koji otvaraju dijalog sa pripadnicima drugačijih kultura, uzajamno se doživljavaju jednako demokratski. Interkulturalni dijalog mora biti ugrađen u kulturu demokratije, i obratno, demokratska kultura ne može napredovati bez interkulturalnog dijaloga. Demokratska kultura i interkulturalni dijalog su „prirodno međuzavisni“ (str. 15), povezujući makro nivo društva sa mikro nivoom interakcije među pojedincima. Ova ideja sažeta je u logotipu ove stranice, Živuća demokratija.

3. Kompetentni građani nužan su preduvjet demokratske kulture i interkulturalnog dijaloga, ali same kompetencije nisu dovoljne. Djelovanje političkih institucija na makro nivou je presudno: „… ovisno o njihovoj konfiguraciji, institucionalni aranžmani mogu omogućiti, usmjeriti, ograničiti ili suzbiti načine na koje građani ostvaruju svoje demokratske i interkulturalne mogućnosti.“ (Str. 17 ) Na primjer, građani koji su sposobni i spremni učestvovati u donošenju odluka trebaju pristup necenzuriranim medijskim informacijama, a potrebni su im kanali putem kojih mogu komunicirati jedni s drugima i sa donosiocima odluka.

4. Postoji drugi niz faktora na makro nivou koji mogu proizvesti „sistemske obrasce nezadovoljstva i diskriminacije“ (str. 18) tako da se građani koji imaju jednake nivoe demokratskih i međukulturalnih kompetencija suočavaju sa nejednakim mogućnostima da ih sprovedu i učestvuju u njihovom odlučivanju. Socijalna nejednakost može se pojaviti u nejednakoj raspodjeli dohotka, raspoloživom vremenu, pristupu informacijskim ili komunikacijskim mrežama i izvorima napajanja. Nejednaka raspodjela resursa unutar društava povezana je s ekonomskim sistemom (npr. nejednakim platama, nezaposlenošću, snagom međunarodnih poduzeća) i / ili političkim sistemom. Podjele između grupa s povlaštenim i ugroženim stanovništvom mogu dovesti do pitanja rodne nejednakosti, siromaštva, migracije, obrazovanja ili kontrole moći. „Sistematska marginalizacija i isključenje iz demokratskih procesa i međukulturalne razmjene“ (str. 18) može mnoge građane onemogućiti da učestvuju pod jednakim uslovima, bez obzira na nivo njihovih mogućnosti, što rezultira „građanskim podjelama i otuđenjem“ (ibid.).

5. Ako se ne rješava, socijalna nejednakost se može shvatiti kao nepravedna i može ugroziti demokratsku kulturu i legitimitet institucionalnog okvira demokratije. U demokratskim zajednicama je stoga ključno da se bave pitanjima socijalne nejednakosti i isključenosti kako bi se osigurala „istinska jednakost i pravičnost“ (ibid.) za sve građane. U skladu s tim, važno je imati na umu da su pravda, ili ljudska i građanska prava, historij

6. Koncept kulture: „Svaka dana kultura može se zamisliti kao tri glavna aspekta: materijalni resursi koje koriste članovi grupe (npr. alati, hrana, odjeća), društveno podijeljeni resursi grupe (npr. jezik, religija, pravila društvenog ponašanja) i subjektivni resursi koje koriste pojedini članovi grupe (npr. vrijednosti, stavovi, vjerovanja i prakse koje članovi grupe obično koriste kao referentni okvir koji ima svrhu i koji se odnose na svijet). Kultura grupe je kompozit formiran iz sva tri aspekta – sastoji se od mreže materijalnih, socijalnih i subjektivnih resursa“ (Str. 19; italic koji su dodali autori). Međutim, kulturne grupe su interno heterogene. Kulture i norme su podložne promjenama. Pojedini članovi kulturnih grupa odlučuju se na prihvatanje određenih segmenata kulturnih resursa i odbijajući druge.

Bilo koja društvena grupa može imati svoju karakterističnu kulturu. Ove grupe uključuju nacije, etničke ili vjerske grupe, gradove, četvrti, radne organizacije, zanimanja, LGBT zajednicu, generacijske grupe, porodice, osobe sa invaliditetom. Društva su stoga kulturno raznolika, pojedinci mogu istovremeno pripadati različitim društvenim grupama i učestvovati u različitim, pojedinačno jedinstvenim kulturama. Unutar određene kulturne grupe pojedinci se razlikuju po položaju, zbog čega su kulturni resursi osporavani unutar ovih grupa.

U bilo kojoj situaciji u kojoj ljudi komuniciraju jedni s drugima, mogu se uočiti razlike u kulturi druge osobe ili grupe, tako da je „svaka međuljudska situacija potencijalno i međukulturalna situacija“ (str. 20). Naš referentni okvir se stoga može prebaciti s individualnog i međuljudskog na interkulturalni, što znači da druge doživljavamo kao članove društvene grupe, a ne kao pojedince. Takve interkulturalne situacije mogu nastati kada sretnemo ljude iz različitih država ili etničkih grupa, različite vjere, spola, seksualne orijentacije ili društvene klase, ili primijetimo razlike u obrazovanju. Interkulturalni dijalog ima potencijal za izgradnju mostova između kulturnih grupa, pod uslovom da bude proveden kao “otvorena razmjena mišljenja, na osnovu međusobnog razumijevanja i poštovanja, između pojedinaca ili grupa koji sebe doživljavaju kao pripadnike različitih kulturna ”(Str. 20 f.)

Interkulturalni dijalog je od najveće važnosti za jačanje socijalne kohezije u kulturno različitim, demokratskim društvima. Međutim, ako se kulturne grupe međusobno percipiraju kao neprijatelji, na primjer zbog oružanih sukoba u prošlosti ili se jedna kulturna grupa doživljava kao privilegirana u odnosu na druge, međukulturni dijalog može biti vrlo težak, zahtijevajući visok nivo interkulturalnosti kompetencija, empatija, lične snage i hrabrost (vidi str. 21).

7. Koncept kompetencije i kompetentnosti: (str. 23. ff.) U modelu kompetencija za demokratsku kulturu, koncept kompetencija (u množini) odnosi se na „psihološke resurse” pojedinca – vrijednosti, stavove, vještine, znanje i / ili kritičko razumijevanje. Možemo zamisliti da ovi resursi podsećaju na veliki paket alata sa velikom raznolikošću mentalnih i psiholoških alata. Kompetentnost (u jednini) odnosi se na spremnost i sposobnost osobe da iskoristi ove kompetencije ili alate, koji se u određenoj situaciji smatraju odgovarajućim, ili da se nosi sa nekim problemom. Koncept kompetencije predstavlja „dinamični proces“ (str. 24) u kojem osoba u određenoj situaciji bira, aktivira, organizuje i koordinira psihološka sredstva (kompetencije) i nadzire i prilagođava raspoređivanje kompetencija ovisno o datim uslovima. Kompetencije se koriste u klasterima, a ne odvojeno. Kompetencija i kompetentnost su nevidljive i dostupne su samo kroz teorije i modele. One su vidljive u ponašanju neke osobe, tj. šta neko radi, misli, kaže ili kako osoba komunicira s drugima. Zato nastavnici mogu procijeniti nivo razvijenosti kompetentnosti svojih učenika promatrajući njihovo ponašanje u demokratskim ili interkulturalnim situacijama. Priručnik o modelu kompetencija za demokratsku kulturu opisuje tri primjera koji pokazuju kako se grupe mogućnosti aktiviraju u određenim situacijama: interkulturalni dijalog, reagovanje protiv govora mržnje i učešće u političkoj raspravi (vidi str. 24 f.).

8. Kako bi se omogućilo budućim građanima da učestvuju u kulturi demokratije na makro nivou, djeca i mladi trebaju učiti i vježbati kompetencije za demokratsku kulturu i interkulturalni dijalog na mikro nivou društva, to jeste u školskoj zajednici (vidi str. 16). To zahtijeva da škola usvoji Obrazovanje za demokratsko građanstvo i ljudska prava (EDC / HRE) kao pristup cijele škole, što znači podučavanje i učenje o demokratiji, kroz demokratiju, i za demokratiju i ljudska prava. Demokratija i ljudska prava bi ovdje bili jedan od predmeta („o“), kao i pedagoška smjernica za cijelu školu („kroz“), i priprema za učešće kroz praktično iskustvo u školi („za“). Za potpuniji prikaz o tri dimenzije EDC / HRE pogledajte http://living-democracy.com/bs/textbooks/volume-1/part-1/unit-3/chapter-1/.

Nastavnici i direktori trebaju steći kompetencije zademokratsku kulturu i vježbati ih u školi kako bi pružili uzore svojimučenicima. Različitost u društvu ogleda se u školskoj zajednici i na času, takoda međuljudski dijalog između nastavnika i učenika i među samim učenicimauvijek uključuje dimenziju interkulturnog dijaloga. Učenje za demokratskukulturu neće biti dovoljno za promjenu cijelog društva na makro nivou na bolje,ali bez kompetentnih građana to će biti nemoguće.